Već uz drugu pjesmu, “Hadžija il’ bos”, publika je ustala sa svojih sjedišta i pjesmu ispratila frenetičnim pljeskanjem i pjevanjem, koje se nastavilo sve do kraja koncerta.
To što su neke od pjesama koje su slijedile, kao što su “Gospođa Senada”, “Amilina pjesma”, “Arizona dream”, “Pismo Elvisu”, čuli prvi put uživo, nije spriječilo publiku da pjeva sa bendom, a u mraku dvorane svijetlili su ekrani telefona sa kojih su čitani tekstovi pjesama koje su, kako je rekao Sejo Sexon, “bile nepravedno zapostavljene”, i konačno dobile priliku ugledati svjetla pozornice.